Na dan proljeća, 21. marta 1980. godine u porodici Abulismailovih rođena je djevojčica Suzan. Rasla je u tihoj i sunčanoj Palmiri. Prve korake napravila je na toplom pijesku. Uveče je slušala bošnjačke uspavanke i blag vjetar iznad Palmire. Vjetar je počesto bivao jači i pravio je od pijeska neku žućkastu maglu. Ponekad su to bile prave pješčane oluje, kao ergele neukroćenih konja koje dojezde nenadno i uvijek s iste strane, iz doline Eufrata. Kad je djevojčica imala tri godine, vratili su se u Tuzlu. Nastavljen je život u Tušnju, manje lagodno možda, ali nekako sigurnije. Ovdje su Abulismailovi imali dosta i poznanika i prijatelja. Suzan je rasla s vršnjacima u Tušnju. Tu je pohađala Osnovnu školu, igrala se s Amelom i rođakom Anisom, sticala prve male prijatelje... Starija braća Dirar i Firas su je voljela i štitila. Ona je njima ljubav uzvraćala osmijehom, nestašlucima i počesto pjesmom. Bila je obdarena sluhom. Voljela je pjesmu, željela je da bude kao mama. Suzi se svemu radovala: i danu kad svane, i toplim ljetnim večerima, i odlascima na more, kao i tom zvonkom kikotu na Kapiji.
Otac Husein se sve manje bavio svojom djevojčicom. Ponekad je nije ni primjećivao. Njega kao da je, opet, obuzimala nostalgija ili ga je mučila i neka teža mora. U posljednje je vrijeme rijetko govorio. I kad je Suzan imala osam godina otac je ponovo otišao u Siriju. Ovoga puta sam. Nije se više javljao. Nije ni zvao ni pisao. Mama je počela da pjeva u jednoj muzičkoj grupi kako bi lakše izdržavala porodicu, dvojicu sinova i kćerku. Željela je da imaju sve kao i druga djeca. Pogotovu je pazila Suzan. Stalno joj je donosila nove lutke, šeširiće, slatkiše... Voljela je da je oblači lijepo i moderno. Sašila joj je do članaka dugu narandžastu haljinu za njene već poznate "kućne nastupe". Suzi je odrastala okružena pažnjom, ljubavlju i svojom slavom male pjevačice. Suzi je pjevala i u školi i nastupala u školskim zabavnim programima. Zvali su je pjevačicom i njoj se to dopadalo. Željela je da pjeva, da bude poznata pjevačica, da snima kasete, da se daleko čuje, daleko do Palmire. Da je čuje i vidi otac Husein Abulismail.
Suzi je rijetko bivala osamljena. A kad se to i događalo ona je tiho i neosjetno odlazila u svoju maštu, kao u neki tajni zaklon. U čarobnu kutiju čiji se zlatni poklopac uvijek sam otvori i u kutiji se pokaže jedan drugi svijet: nekad su to raskošne, svečano ukrašene dvorane ispunjene do kraja publikom i ljubiteljima. Suzi pjeva, pali dvoranu. Na bini veliki buketi cvijeća, okolo televizijske kamere i djevojčice sa malim buketićima i velikim slatkim pusama. Onda aplauzi, gromoglasni aplauzi... Nekad je to pijesak. Nepregledna prostranstva pijeska. Iz daljine tiho jaše vjetar i drhte bubnjevi. Nešto viđeno a nepoznato. Kao duga, kao Palmira. Sunce izlazi blizu, odveć blizu na samom dlanu. Suzi kao da je oduvijek tu, ali je eto i tek stigla, i to na kratko. Samo da nekog vidi, da nešto kaže možda, da čuje nečiji glas... U kutiji čarobnoj to je tanak konac. Ne uspije nikad Suzi da ga umota u svoje klupko do kraja. Uvijek se nit ili prekine ili se kraj negdje zagubi. I tako iznova.
Kad je počeo rat, Suzi je imala 12 godina. Mama je bila u Prvoj tuzlanskoj, a nakon šest mjeseci otišla je u Njemačku da radi i djecu lakše prehrani. Firas i Suzi su kod nene u Batvi. Idu u školu. Suzi se nakon osnovne upisala u trgovačku školu. Dirar je poslije odsluženja vojne obaveze 1991. g. otišao u Siriju. Mama se često javlja. Pjeva u "Bosni" u Minhenu. Snimila je kasetu. Šalje novac, šalje pakete. Stalno poziva Suzi da joj dođe. Suzi je željela vidjeti mamu. Često je govorila o tom susretu i o svom odlasku. Ali se jednostavno nije mogla pokrenuti. Okružena je ovdje brojnim prijateljima, drugaricama i rodbinom. Onda je izišla u jedno majsko predvečerje. Lijepo obučena. Dotjerana kao obično. I vesela. Stajala je u velikoj masi omladine okružena prijateljima, smijehom i muzikom. Emina i Dino su je zvali da prošetaju do Česme. Ona se samo smijala i mahala im. Kao na nekoj stanici. Propinjala se i mahala i smijala se. Kao na slici uokvirenoj Kapijom. Onda je odjed¬nom bljesnula crvena, užareno crvena, gusta svjetlost. I prolomila se razorna eksplozija...
U spomenaru koji je "otvoren" 10. 9. '94. i "zatvoren" 14. 3. '95. Suzi je zapisala:
"Rodila sam se plačući
dok su se svi smijali.
Zato ću možda umrijeti smijući se
kada svi budu plakali."
Kad sam pročitao ove stihove, sa zebnjom sam pogledao nenu i Firasa. Oni su se oboje nagnuli prema meni kao da će mi nešto povjeriti. Gotovo u isti glas su tiho i nekako pobožno rekli: "I tako je i bilo!"

Džemal Poljaković