Suzan Abulismail
15 godina
Na dan proljeća, 21. marta 1980. godine u porodici Abulismailovih rođena je djevojčica Suzan. Rasla je u tihoj i sunčanoj Palmiri. Prve korake napravila je na toplom pijesku. Uveče je slušala bošnjačke uspavanke i blag vjetar iznad Palmire. Vjetar je počesto bivao jači i pravio je od pijeska neku žućkastu maglu. Ponekad su to bile prave pješčane oluje, kao ergele neukroćenih konja koje dojezde nenadno i uvijek s iste strane, iz doline Eufrata. Kad je djevojčica imala tri godine, vratili su se u Tuzlu. Nastavljen je život u Tušnju, manje lagodno možda, ali nekako sigurnije. Ovdje su Abulismailovi imali dosta i poznanika i prijatelja. Suzan je rasla s vršnjacima u Tušnju. Tu je pohađala Osnovnu školu, igrala se s Amelom i rođakom Anisom, sticala prve male prijatelje... Starija braća Dirar i Firas su je voljela i štitila. Ona je njima ljubav uzvraćala osmijehom, nestašlucima i počesto pjesmom. Bila je obdarena sluhom. Voljela je pjesmu, željela je da bude kao mama. Suzi se svemu radovala: i danu kad svane, i toplim ljetnim večerima, i odlascima na more, kao i tom zvonkom kikotu na Kapiji.
Otac Husein se sve manje bavio svojom djevojčicom. Ponekad je nije ni primjećivao. Njega kao da je, opet, obuzimala nostalgija ili ga je mučila i neka teža mora. U posljednje je vrijeme rijetko govorio. I kad je Suzan imala osam godina otac je ponovo otišao u Siriju. Ovoga puta sam. Nije se više javljao. Nije ni zvao ni pisao. Mama je počela da pjeva u jednoj muzičkoj grupi kako bi lakše izdržavala porodicu, dvojicu sinova i kćerku. Željela je da imaju sve kao i druga djeca. Pogotovu je pazila Suzan. Stalno joj je donosila nove lutke, šeširiće, slatkiše... Voljela je da je oblači lijepo i moderno. Sašila joj je do članaka dugu narandžastu haljinu za njene već poznate "kućne nastupe". Suzi je odrastala okružena pažnjom, ljubavlju i svojom slavom male pjevačice. Suzi je pjevala i u školi i nastupala u školskim zabavnim programima. Zvali su je pjevačicom i njoj se to dopadalo. Željela je da pjeva, da bude poznata pjevačica, da snima kasete, da se daleko čuje, daleko do Palmire. Da je čuje i vidi otac Husein Abulismail.
Suzi je rijetko bivala osamljena. A kad se to i događalo ona je tiho i neosjetno odlazila u svoju maštu, kao u neki tajni zaklon. U čarobnu kutiju čiji se zlatni poklopac uvijek sam otvori i u kutiji se pokaže jedan drugi svijet: nekad su to raskošne, svečano ukrašene dvorane ispunjene do kraja publikom i ljubiteljima. Suzi pjeva, pali dvoranu. Na bini veliki buketi cvijeća, okolo televizijske kamere i djevojčice sa malim buketićima i velikim slatkim pusama. Onda aplauzi, gromoglasni aplauzi... Nekad je to pijesak. Nepregledna prostranstva pijeska. Iz daljine tiho jaše vjetar i drhte bubnjevi. Nešto viđeno a nepoznato. Kao duga, kao Palmira. Sunce izlazi blizu, odveć blizu na samom dlanu. Suzi kao da je oduvijek tu, ali je eto i tek stigla, i to na kratko. Samo da nekog vidi, da nešto kaže možda, da čuje nečiji glas... U kutiji čarobnoj to je tanak konac. Ne uspije nikad Suzi da ga umota u svoje klupko do kraja. Uvijek se nit ili prekine ili se kraj negdje zagubi. I tako iznova.
Kad je počeo rat, Suzi je imala 12 godina. Mama je bila u Prvoj tuzlanskoj, a nakon šest mjeseci otišla je u Njemačku da radi i djecu lakše prehrani. Firas i Suzi su kod nene u Batvi. Idu u školu. Suzi se nakon osnovne upisala u trgovačku školu. Dirar je poslije odsluženja vojne obaveze 1991. g. otišao u Siriju. Mama se često javlja. Pjeva u "Bosni" u Minhenu. Snimila je kasetu. Šalje novac, šalje pakete. Stalno poziva Suzi da joj dođe. Suzi je željela vidjeti mamu. Često je govorila o tom susretu i o svom odlasku. Ali se jednostavno nije mogla pokrenuti. Okružena je ovdje brojnim prijateljima, drugaricama i rodbinom. Onda je izišla u jedno majsko predvečerje. Lijepo obučena. Dotjerana kao obično. I vesela. Stajala je u velikoj masi omladine okružena prijateljima, smijehom i muzikom. Emina i Dino su je zvali da prošetaju do Česme. Ona se samo smijala i mahala im. Kao na nekoj stanici. Propinjala se i mahala i smijala se. Kao na slici uokvirenoj Kapijom. Onda je odjed¬nom bljesnula crvena, užareno crvena, gusta svjetlost. I prolomila se razorna eksplozija...
U spomenaru koji je "otvoren" 10. 9. '94. i "zatvoren" 14. 3. '95. Suzi je zapisala:
"Rodila sam se plačući
dok su se svi smijali.
Zato ću možda umrijeti smijući se
kada svi budu plakali."
Kad sam pročitao ove stihove, sa zebnjom sam pogledao nenu i Firasa. Oni su se oboje nagnuli prema meni kao da će mi nešto povjeriti. Gotovo u isti glas su tiho i nekako pobožno rekli: "I tako je i bilo!"

Džemal Poljaković
Print
Petnaesta godišnjica masakra na Kapiji
25. maja 2010. godine se navršava 15 godina od masakra na tuzlanskoj Kapiji kada je od granate ispaljene sa položaja Vojske Republike Srpske sa Ozrena ubijena 71 mlada osoba, a još preko 240 teško i lakše ranjeno.
Masakr će ostati upamćen kao jedan od najvećih zločina protiv civilnog stanovništva tokom rata u Bosni i Hercegovini. Do sada je za zločin pred prvostepenim sudom osuđen oficir Vojske Republike Srpske Novak Đukić na 25 godina zatvora.

Protokolom Općine Tuzla, u utorak 25.maja u 10:30 sati predviđeno je polaganje vijenaca i cvijeća na Slanoj Banji, a zatim komemoracija žrtvama na Kapiji u 12 sati. Predviđeno je da se pročitaju imena svih civila koji su stradali u periodu 1992-1995 u Tuzli. U 20:55, u vrijeme pada granate na Kapiju, oglasiće se i sirene. U 20:55 na lokalnim TV stanicama biće emitovane emisije posvećene 25. maju.
impressum | o nama