Imala je samo 14 godina, tri mjeseca i 13 dana, kada je četnička granata zauvijek prekinula njen mladi život. Prema kazivanju njene majke Gordane, drugarica iz škole, nastavnica i razrednica, voljela je život. Voljela je muziku, i zabavnu i narodnu podjednako, kada je knjiga u pitanju Suzana je bukvalno čitala sve, voljela je ljude, svoj grad i domovinu. Teško je prihvatila sve ove strahote koje je donio rat. Iz svake njene napisane riječi u dnevniku, osuda, osuda onih koji su uzrokovali patnje, stradanja, glad razaranja. A pisala je Suzana dnevnik, njeni pismeni radovi u školi iz bosanskog jezika, sve same petice, i iz svih drugih predmeta najbolje ocjene. Bila je na kraju osmogodišnjeg školovanja i spremala se da nastavi školovanje u Učiteljskoj školi. Spremala se za jedan od najhumanijih poziva, obrazovanje najmlađih. Iz molbe za upis u Učiteljsku školu bilježimo i ovo:
"Ovom molbom obraćam se svim dobrim ljudima, koji će me nadam se shvatit i primiti kao novu učenicu. 5, 6,7 i 8 razred završila sam u Osnovnoj školi Tušanj odličnim uspjehom... U nadi da će te me primiti, uvjerena sam, da ću biti dobra učiteljica ili nastavnica."
I bila bi da je nije u toj nakani spriječila četnička granata. Koliko god da je Suzana bila mlada, razdragana, puna života, toliko je bila odgovorna, svjesna rata i ratnih okolnosti. I, bojala se granata. To je napisala i u svom pismenom radu iz bosanskog jezika, za koji je dobila čistu peticu.
"Čuo se rezak zvižduk i granata je pala nekoliko metara od mene. U tom trenutku nisam znala šta da radim. Sama detonacija me je odbacila i ja sam pala na zemlju. Pokrila sam rukama glavu. Dobro se sjećam, geleri su frktali na sve strane. Izgubila sam svaku nadu, mislila sam da neću ostati živa. Bilo je to 2.12. 92. Vraćala sam se sa maminog posla. Nisam se ni najmanje nadala da će pasti granata. Bila sam tako raspoložena i vesela. Sjećam se, krenula sam u videoteku Galaksija da podignem jedan film. Onda se desilo to. Pokraj sebe sam vidjela Danijelu, djevojku koja je radila u videoteci Galaksija. Ležala je i ona, ali bila je sva krvava. Bila sam izbezumljena. Čuo se zvuk hitne pomoći i ranjene su stavljale u kola. Mislila sam da je Danijela ranjena međutim, ona je bila na licu mjesta mrtva. Ni sama nisam znala koliko sam sreće imala pa se meni nije ništa desilo. Sav taj užas i sva ta krv, zvuči granata, mi se duboko urezalo u srce. Od tog dana sam se rjeđe kretala po ulici u slučaju da sam negdje morala ići išla sam sa mnogo straha u sebi. Taj dan je za mene ostao tužna uspomena. Samo znam da ga nikad u životu neću zaboraviti."
Suzanu su voljeli svi koji su je poznavali. A ona po prirodi vesela, vedra, voljela je život i sve ono što je okružuje. Jedna od njenih nastavnica napisala je i ovo.
"Bila je privilegija poznavati je i predavati joj. Otišla je naglo ostavljajući za sobom nedosanjane snove, neispisane sveske i tugu, puno tuge... Otrgnuta je kao najljepši cvijet iz Cvijetnjaka, zločinačkom rukom, ali nije ostavila prazninu za sobom. Ostavila je sjećanje na nestašni crni repić i dva vesela crna oka u prvoj klupi jednog tužnog majskog dana na 1995. godine. Ostavila je mnogo ljubavi i vjere u svijet i ljude. Ostavila je nas da pokušamo postati onakvim kakvim nas je ona vidjela."

Nura Ahmetbegović