Ponekad se čini da u životu postoji jedan skriveni tračak svjetlosti koji nam obasjava put u bolje sutra. Taj magični bljesak iz dana u dan budi nas iz tmine i tjera ka cilju.
Peti novembar 1977. godine za porodicu Kurbegović bio je najsretniji dan u životu. Tada je rođena Vanja, prvo dijete u oca Harisa i mame Zdenke. U toplini porodičnog doma okružena ljubavlju i pažnjom svojih roditelja, rasla je i stasavala u osobu koja će biti sposobna naći svoj put u bolje sutra.
Vanjina svjetlost bile su školske knjige. Pohađala je dvije srednje škole uporedo što za Vanju nije bio nikakav problem. Gradivo trećeg razreda ekonomske škole i prvog razreda medicinske škole uspješno je savladavala. Medicina je bila njena druga ljubav, a želja da u ovom suludom vremenu i sama da svoj doprinos u jednoj od medicinskih ustanova. Iako je dosta vremena provodila uz knjigu, Vanja je u pauzi između učenja izlazila sa svojim vršnjacima.
U Vanjinoj porodici vladala je drugarska atmosfera, razumijevanja i harmonije. Tata Haris i mama Zdenka, dugogodišnji prosvjetni radnici, imali su veliko razumijevanje za svoju mezimicu. Tajni nije bilo i o svemu se moglo razgovarati prijateljski i otvoreno. Čak i kada su u pitanju bile Vanjine prve ljubavi, prva ljubavna pisma.
Najmlađi u porodici je Vanjin brat Adi, čijem se rođenju najviše radovala Vanja.
Vanja je bila društvena osoba. Uvijek neposredna i nasmijana ostavljala je fascinantan utisak na sve koji su je poznavali. Nikada nije voljela biti sama i najveća radost nastupajućem danu bilo je druženje sa svojim mnogobrojnim prijateljima. Od svog džeparca često bi kupovala sitne poklončiće svojim najmilijima. Svaki osmi mart, Vanjina mama Zdenka i tetka Adela dobijale su poklone kao znak pažnje i poštovanja. Iako je bila mlada znala je raz-govarati i o najsloženijim stvarima u životu. Njena zrela razmišljanja prijatno bi iznenadila mamu Zdenku kada bi do kasno u noć razgovarale. Voljela je učiti uz muziku. Pored knjiga, Vanja se zanimala i za najnovije modne trendove, a svojevremeno bila je model na natjecanju za izbor najljepše frizure. Zajedno sa svojim drugaricama pratila je i najnovije muzičke hitove. Posljednji pismeni rad koji je Vanja napisala u školi nosio je naslov: "Šta me u životu čini sretnom?"
Vanja piše ovako: "Često sama sebi u posljednje vrijeme postavljam takvo pitanje. Zar u ovo suludo vrijeme može čovjek da se osjeća sretnim? Kako prolaze dani zaključujem da sam sretna što sam živa. Sretna sam kada poslije granatiranja saznam da niko nije povrijeđen. Sretna sam kada izađem sa svojim prijateljima, kada sebi nešto kupim..."
Toga dana Vanja je u kuhinji perući sude razbila crveni keramički tanjur. "Šta je ovo Vanjice?" - pitala ju je mama kada je došla s posla. "Eto mama razbila sam tanjur" - odgovorila je Vanja te posljednje noći.
Kao i obično, njena prijateljica Hajra pozvala ju je da izađu i prošetaju gradom. Vanja se te večeri nije pripremala za izlazak. Sudbina je htjela drugačije. Miris lipa u Oktobarskoj ulici u predvečerje, mamio je tek stasalu mladost Tuzle. Opijajući miris lipa širio se gradom mješajući se sa mirisom noći i mladosti. Otišli su zajedno. U noći dvadeset i petog maja, okupanoj mirisom lipa, sjajnom mjesečinom i zvjezdama...

Alma Hadžiefendić