U obitelji Izeta i Zilhe Kurtalić Vesna je bila drugo dijete, rođena 27. 12. 1979. godine, četiri godine poslije prve kćerke Jasne. Dvije sestre, dva različita karaktera a iste plemenite duše koju je majka Zilha njegovala, a otac Izet oblikovao. Obje su pohađale Hemijsku školu u Tuzli. Jasna je bila maturant, a Vesna je završavala prvi razred.
Vesna je obožavala životinje, čak je znala plakati po nekoliko dana za izgubljenim kućnim ljubimcem. Običavala je prije polaska u školu nahraniti golubove koji bi joj, po navici, slijetali svako jutro na prozor.
U školskom pismenom zadatku kojeg je Vesna pisala na temu "Dogodilo se jednom..." opisuje se slučaj pogibije njenog dobrog prijatelja Samira. Na kraju priče, kao zaključak, stoji ozbiljno razmišljanje jedne šesnaestogodišnjakinje:
"Shvatila sam da život može brzo preći u drugi pojam i da ga dijeli jedna tanka nevidljiva nit koju mi obični smrtnici i ne osjetimo, možda samo naziremo."
O svim teškim trenucima Vesna je najčešće razgovarala sa svojim najboljim prijateljem Edinom Gorićem, s kojim je odrasla.
Rat i stradanje u kome se ostaje bez dragih osoba čini da mladi ljudi u Bosni gotovo preko noći sazrijevaju ostavljajući iza sebe djetinjstvo kao tek započetu igru kojoj se naglo izgubio smisao usljed prisustva okrutne i bolne stvarnosti.
Mnogi Vesnini zapisi, priče i pjesme u dnevniku koji je svakodnevno pisala odnosili su se na sveprisutni strah od rata, granata i smrti. Često je pisala o groznim i teškim danima poslije granatiranja u Tuzli jer živjeti u Bosni znači sprijateljiti se sa vlastitim strahom toliko da ga više ne opažaš u svojoj blizini. Pored svega što ju je plašilo kao mladu osobu, Vesna je redovno pohađala školu bez ijednog izostanka sa nastave. Uvijek vedra i ozarena lica, od koristi svojim drugovima i drugaricama u Id odjeljenju. Lijepom riječju i korisnim savjetom izdvajala se od drugih.
Matematika i fizika su dva predmeta koji su za Vesnu bila teška. Kada bi jedan popravila drugi bi pokvarila i tako naizmjenično. No, kako se bližio kraj školske godine i ocjene su bivale sve bolje, a Vesna se nadala da će sa boljim uspjehom moći ostvariti svoju veliku ali i skromnu želju da u narednoj školskoj godini postane učenica frizerske škole. Sa druge strane, u vanškolskim aktivnostima bila je takođe neumorna učestvujući u radu hora i folklora u gradskom kulturno-umjetničkom društvu.
Prilikom jednog razgovora sa Vesnom njena majka Zilha osjeća promjenu kod kćerke. Neki čudan nagovještaj.
"Sanjala sam težak san majko. Bila sam u bijeloj haljini i kad sam se ujutro probudila i vidjela prozor i svjetlo dana, lahnulo mi je", pričala je Vesna majci, pitajući je: "Hoćeš li mi oprostiti što sam dva puta kod tebe pogriješila?" Tada sam, priča Zilha Kurtalić, osjetila da sam se na neki način halalila sa mojom Vesnicom.
Nije imala običaj često izlaziti uveče sa društvom, tek ponekad da bi vidjela drago lice, simpatiju Denisa...
Te majske večeri izašla je u grad sa Indirom, drugaricom iz škole."Jasna, zaveži mi cipele da se ne saginjem, pokvariću frizuru. Hoću da gotivno izađem" - zapovjedila je sestri prije izlaska iz stana.
Vesna i Indira su se pet do devet 25. maja držale za ruke pred Kapijom. Osmijeh na licima im je ostao u trenutku smrti. Vesna je, dok ju je sestra Jasna unosila u auto, ispustila posljednji dah života i ponovo se rodila.

Nijaz Salimović