Imala je Zada dvadeset godina i šest mjeseci kada je s rukom u ruci na Tuzlanskoj kapiji, sa svojim momkom Azurom otišla - zauvijek. Preselila, kako narod voli reći za prekinutu mladost. U dženet. "Zaslužila na ovom svijetu", kaže njena majka Mirsada, otac Hilmo, sestra Elvira, njeni sestrići, mnogobrojni prijatelji i komšije. I poznanici. Nemoguće je bilo vidjeti Zadu barem jedanput i ne svrstati je u drage prijatelje. Tako o njoj govore njeni najbliži i oni koji su je kratko poznavali. Preselila je Zada u dženet, ponavlja majka Mirsada. Bila je hranilac porodice. Skromna kuća u Solini odisala je njom i njenom mladošću. Odgovorna, vrijedna, vedra, vesela. Voljela je roditelje, brinula se za njih, hranila ih u najtežim ratnim mjesecima blokade i gladi. Sestrića Eldara naprosto je obožavala. Radila više od dvanaest sati da bi prehranila porodicu, obradovala sestrića žvakom, čokoladom.
Zada Dedić je završila srednju Ekonomsku školu ratne '94. s vrlodobrim uspjehom. Kao i većina mladih ovog grada snalazila se kako je znala da zaradi neki dinar, da pomogne ocu i majci da sebi priušti nešto od garderobe. Čuvala je djecu, radila u kafiću i kafani. I sve zarađeno, do dinara, trošila da se prehrane. I sestri je pomagala koliko je mogla. A sestrića je obožavala.
Od djetinjstva je bila vrijedna, požrtvovana. Svakome kome je bila potrebna njena pomoć, nudila je nesebično. I dio sebe i svoje ljubavi poklanjala je ne tražeći za uzvrat ništa, priča njena najbolja drugarica Sanela. Hobi joj je bila muzika. I narodna i zabavna. Puštala bi radio glasno i pjevala. Najviše je voljela pjesmu Srno moja malena, i lijepu knjigu, film, voljela je sve ono što voli njena generacija. Pisala je dnevnik, pun mladalačkih snova, neostvarenih ljubavi, pisala je pjesme, namijenjene onima koje je voljela. Voljela je život. Da sam barem ja tako vrijedna kao ona, primjećuje Sanela. Usput je radila, prala, spremala, kuhala. Kratko nakon nesreće o Zadi je izašla priča u jednom listu. Pisao je Safet Ažderović, jedan od onih koji su Zadu poznavali kratko, a dovoljno da kažu o njoj naprimjer ovo:
"Ne znam šta skriva pogled i oko njezino. Pun čas ozbilje, čas skromnosti, a uz to i alem sjaja mladosti i nadasve ljepote njezine i čistote bosanske, tuzlanske, solinske. Kad kahvu donese, osmijehne se malko i zarumeni. Pogledaš je pa opet misliš, a načisto ni zašto misliš, o pogledu njezinom i mladosti njezinoj. Murat je ko evlada svog pazio. Kući akšamom vodio -curka je. Rijetko je s nama starijim pričala. Samo kad je šta pitaš. Mlađe nije zagledala. Curka prava. Stidna. Čestita. Al pogled i duša joj tajna. Ni avaza o sebi. O Bože u ovom vremenu teškom ono je dijete familiju hranilo. Đulica naša, familiju hranila... do posljednjeg bona sve za familiju. O Bože što je uze."
"Kao da je slutila, tog 25. maja '95. oprala je kosu, nad šporetom je osušila, nije imala fena", priča njena majka Mirsada "ispeglala i obukla najljepše haljine, sa svima se izljubila, sa majkom se oprostila, poljubila je u obadva obraza i otišla niz put Solinski, na autobus i u Tuzlu na Kapiju. S Azurom, momkom svojim. Držeći se za ruke oboje je tog majskog dana preselilo, otišlo zauvijek."
Skromna porodična kuća u Solini, majka i otac, komšije, prijatelji i sestra i dva sestrića, svakog je trena u njihovim sjećanjima. Povećane slike Zadine krase skromni dom. I puno ljubavi za izgubljenom kćerkom, i tuge, sjećanja. Skromno živjela, od života očekivala mnogo, školu završila, nadala se stalnom zaposlenju u svojoj struci, planirala udaju za svog Azura. Kada se smiri. Jer ona je hranilac porodice. Tako je planirala Zada Dedić. I jedna granata prekinula je budućnost.

Nura Ahmedbegović